Dvadeset i peto izdanje VUMfesta je iza nas te nam nakon dva dana programa prvenstveno ostaje filing da je zajedništvo ponovno pobijedilo, bili smo ajns.
Naime, ovogodišnji VUMfest opet nije bio samo niz koncerata, već mjesto na kojem se moglo provesti cijeli dan. Uz cugu i klopu, u dvorištu smo uredili pet dnevnih boravaka za čilanje, postavili life size Catan, na poligonu se igrao badminton i mali nogomet tako da su lopte, reketi i frizbiji letjeli na sve strane.
Petak je poslužio kao zagrijavanje, lagani uvod u festivalski vikend. Večer je otvorio legendarni DJ Hard (ilitiga hard disk pun muzike s negdašnjih slušaona, to sad možemo reći) koji je svojim shuffle odabirom i projekcijama starih fotki ekipe iz Garaža sigurno nekima pobudio barem zrnce nostalgije. Nakon Harda i tih nimalo manipulativnih fotki, stejdž je preuzeo Nick Apaurin i svojim pank/rok/indi/elektro bučkurišem podsjetio na stare, dobre dane TMO!-a i stvorio jednu finu čil atmosferu za uvertiru u glavni dan.
E sad, ta subota. Završeno je oslikavanje vanjskog zida Teniskog kluba u sklopu projekta “VREVA” koji je tijekom dva i pol dana provodila udruga Artoratorij. Na poligonu su održani prvi VUM Grand Prix u kolicima i VUMska alka koji su se spontano pretvorili u zabavno natjecanje svih koji su se u tom trenutku našli na licu mjesta – kako to obično biva, našlo se par šumahera koji su se na kraju razračunali za nagrade dok je paralelno radionica djembe bubnjeva pod iskusnom palicom Ivana Raića privukla velik broj zainteresiranih koji su se okušali u zajedničkom bubnjanju. Na suprotnom kraju našeg “kompleksa” su u to vrijeme u dvorištu posjetitelji mogli razgledati i izložbu radova Dore Kolar i Andrije Potočkog te izložbu festivalskih majica koja je podsjetila na bogatu povijest VUMfesta.
Večernji koncertni program (uz neizbježno sitno kašnjenje koje je maltene zaštitni znak VUMfesta jer smo eto tak ležerni) otvorio je Bez trećeg koji je apsolutno oduševio svojim interpretacijama svakojakih hitova (ne znamo jesmo ikada čuli Audioslave na violini i cajonu, p-r-e-d-o-b-r-o). Nakon njih je na binu izašao Proleter i, uz dobro nam znane starije stvari, poseban naglasak stavio na svoj najnoviji album “Druga prilika” i još jednom pokazao zašto je jedno od najinteresantnijih domaćih punk imena. Dečki su nas isprašili sa svih strana onako lijepo fino pankerski, bez uvijanja i pardona. Dalje, Fraktura. Fraktura mozga nam je napravila frakture mozgova. Super energija, odlična svirka, Rudijevo prebiranje po basu i Dedino standardno pričanje što je radio taj tjedan te definitivno jedan od vrhunaca večeri koju je obilježila i prva od tri neplanirane festivalske anegdote za koju je možda potreban i kontekst – dakle, bas bubanj sprijeda ima dvije nogice koje ga drže i jedna od njih je otkazala poslušnost – tako da je situaciju moralo stabilizirati jedno organizatorsko dupe dok je Buda baš u tim momentima uz neobjašnjiv dodatan elan nabijao po tom basu kao da nema sutra. Interne napomene radi, organizator u pitanju planira angažirati odvjetnički tim i naplatiti fizičku i emocionalnu bol prouzročenu divljaštvom kojemu je bio izložen. Nedugo nakon, Cura & Dečko donose potpuno drugačiji štimung i neponovljivu interakciju koja je dosegla takav nivo da se riječima ne da opisati – Vanesa, naklon do poda, svi smo se osjećali kao zvijezde. Rojla je pak svojim beatovima držao cijeli nastup u crvenom čak i tijekom druge od tri neplanirane anegdote tijekom koje je čovjek morao boltati (#dadjoke, znam) i otrčati do auta da uzme dodatne baterije jer je Vanesin mikrofon odlučio odmoriti (Vanesa, drugi naklon do poda za hendlanje situacije; Rojla, ti razmisli o prijavi na Olimpijadu). Originalni, pomaknuti i potpuno svoji, dali su još jedan dašak nepredvidljivosti ovogodišnjem VUMfestu. Za veliko finale pobrinuo se Kandžija sa svojim bendom. Genijalno. Hoćemo da nam Kandžija bude rezident u Garažama. Spomenutoj nepredvidljivosti u službi, treća i posljednja neplanirana anegdota koju ćemo prepričavati je potpuno istinito i potpuno neočekivano ukazanje jednog neimenovanog gospodina koji je Kandžiji nakratko preoteo bend usred stejdža i izveo “Lovačke priče” – krš, lom, cika, vriska, veselje. No nakon tog 40-sekundnog interludija Kandžija opet staje naprijed i pokazuje kakvog ubojicu skriva to nasmijano lice – stvarno nije bilo nimalo labavo, dečki su brutalno usvirani, angažirani i predani i s tolikom lakoćom vode publiku kroz večer plesni korak po plesni korak da bismo vjerojatno ostali s njima u transu do jutra da smo imali dozvolu za duže. Skidamo kape.
Na kraju, jedno veliko hvala svim izvođačima, volonterima, partnerima, donatorima i, naravno, publici koja je ponovno pokazala da Vrbovec ima zajednicu koja zna stvoriti jednu stvarno posebnu atmosferu i bez koje ništa od ovoga ne bi imalo smisla. Vidimo se ponovno iduće godine.
(fotke dolaze uskoro)